''Solidarnost'' Vas poziva: Prisjetimo se ''Nakba 1948/2012''

U ponedeljak u 19 i 30 minuta, ispred Fehija džamije u Bihaću, aktivisti udruženja "Solidarnost" u suradnji sa Medžlisom islamske zajednice Bihać i drugim udruženjima prisjetit će se dana Nekbe i 15. maja 1948., godine kad je proglašena država Izrael na plestinskoj teritoriji.
Prigodnim programskim sadržajima: obraćanje gostiju, performans, stihovi, a nakon akšam namaza i videoprojekcijom prikazat će se stanje u Palestini ali i Siriji, koju nikako ne smijemo zaboraviti u ovom teškom trenutku po sirijski narod.
Pozivamo sve organizacije, institucije, pojednice da se odazovu na ovo mirno okupljanje i daju svoj doprinos podrške palestinskom narodu u borbi za slobodu u opstojnost.

Nakba 1948/2012

64 godine otpora i ponosa

Udruženje „Solidarnost“ i ove godine prisjeća se tragičnog događaja za palestinski narod a i čovječanstvo uopće. Događaja kad je čovječanstvo palo na testu humanosti i primjene prava na domovinu i život na svom.

Nakba, tragičan dan palestinske istorije

Otkako se Nakba u kolektivnu memoriju Palestinaca uselila kao najveće zlo koje im se dogodilo, svaka godišnjica stvaranja Izraela je kalendarski dan ispunjen mirnim prosvjedima međunarodnih aktivista i palestinskog stanovništva diljem okupirane Palestine.

Teško da u palestinskoj epici postoji nešto bolnije od Nakbe – nesreće, katastrofe, kataklizme – dana u kome je 15. maja 1948. proglašena država Izrael na palestinskoj zemlji.Tog dana više od 700.000 Palestinaca protjerano ili u strahu od pokolja pobeglo iz svojih domova.

„Transfer stanovništva”, kako se zvalo ono što je danas „etničko čišćenje”, smatrao se tada legitimnim načinom rješavanja konflikta koji nije bio u suprotnosti sa međunarodnim pravom.

Četiri od pet palestinskih sela koja su se našla unutar granica nove države ostala su bez ljudi, a oko 95 odsto novih jevrejskih zajednica izgrađenih u periodu 1948-53. podignuto je na zemlji protjeranih.

„Stari će umrijeti a mladi će zaboraviti“, govorio je prvi izraelski premijer David Ben Gurion, ali umjesto da je zaborave, Nakba je postala jedan od temelja palestinske istorije.

Da, Nakba ja arapska riječ i doslovno znači katastrofa. 1948. godine je cionistički pokret uspio okupirati veliki dio Palestine i stvoriti izraelsku državu. Bili su u dosluhu sa britanskim vlastima i znali točan datum kada će se povući. Na dan odlaska britanskih vlasti, 14. maja, proglasili su izraelsku državu koju Palestinci, naravno, nisu prihvatili.

1948. godine oružane židovske postrojbe su napale palestinska sela i gradove. Iako su Palestinci dobili stanovitu pomoć od raznih arapskih država, cionisti su bili daleko bolje naoružani i bolje organizirani. Palestinci su na nekim mjestima uspjeli pružiti oružani otpor, no ukupno su bili slabiji od cionista. Zapravo se nije radilo o ratu, nego o napadu na palestinska sela i gradove. Židovske snage, kako su se oni sami nazivali, ali mislim da se radilo više o cionističkoj ideji nego židovskoj, bi jednostavno napali selo s tri strane, a jednu bi ostavili otvorenom tako da ljudi mogu pobjeći.

Kada u tom naumu ne bi uspjeli upotrijebili bi i brutalno nasilje, poput ubijanja mladih muškaraca kako bi zaplašili seljane. Preko raznih svjedoka, dokumenata, pa čak i povijesnih knjiga izraelskih autora, znamo da je cilj napada bio očistiti sela od palestinskog stanovništva. Oko 800 tisuća Palestinaca je protjerano, na području Izraela ih je ostalo samo oko 100 tisuća. U principu se radilo o etničkom čišćenju.

Nevjerojatna je i činjenica da je Ben Gurion obećao Ujedinjenim narodima da će svi Palestinci nakon uspostavljanja države dobiti građanska prava. No unatoč tom obećanju jednostavno ih je protjerao. Manjina Palestinaca koji su ostali u Izraelu je, doduše, dobila državljanstvo, no većina je protjerana bez mogućnosti povratka.

Dakle, za izbjeglice Nakba još uvijek traje?

Mislim da se Nakba nastavila nakon 1948. godine. Iz dokumenata i arhiva izraelske države je vidljivo da su vojni ciljevi iz 1948. godine nastavljeni 1967.godine u Šestodnevnom ratu. Nakba će biti završena tek onda kada se pravda uspostavi i za Palestince, posebno za izbjeglice.

Naravno, da su se izbjeglice vratile Židovi bi izgubili većinu u državi. Zato mislim da cionistički pokret nije imao drugog izbora. Cilj je bila židovska država, a kao takva nije mogla postojati s palestinskom većinom i židovskom manjinom.

Međutim, ako si u manjini negdje gdje živiš, a želiš postati većina, ali nisi dovoljno brojan, tko ti daje pravo da stvoriš većinu upotrebom sile? Kako bi uspostavili većinsko stanovništvo Židovi su upotrijebili silu, etničko čišćenje i rat i na taj način pokrenuli spiralu krvoprolića. Dakle, kako bi uspio u svom naumu, cionistički pokret je morao i mora provoditi nacionalističku i rasističku ideologiju.

Jedino što danas Izrael održava na životu je njegova vojna snaga. Ipak, arapski svijet je bio spreman prihvatiti dolazak Židova, ali na način da tu žive kao ravnopravni građani, a ne da predstavljaju i provode vlast u regiji. A to je upravo ono što cionizam želi.

Izraelska strana opravdava zabranu izbjeglicama da se vrate na svoju zemlju tvrdnjom da su Palestinci zemlju napustili sami od sebe, te da im nitko nije naredio da se isele. Tvrde kako bi Palestinci dobili izraelsko državljanstvo da su ostali. Dakle, zato što su pobjegli sami od sebe nemaju pravo na povratak? Mi odgovaramo da je sasvim normalna stvar da tijekom ratnog stanja ljudi bježe i da se tek nakon prestanka rata vraćaju svojim kućama. Što je Izrael učinio nakon primirja? Postavio je vojsku na granice koja je pucala na Palestince koji su se pokušali vratiti. Argumentacija Izraelaca je prilično slaba jer nisu dozvolili povratak izbjeglica.

Danas je Izrael država koja ima svoje zakone, koji, naravno, služe izraelskom interesu i učvršćivanju cionističke ideje izraelske države. Kao jaka država, koju podupiru SAD i Europa, Izrael si može uzeti za pravo provesti ili ne provesti odluke Ujedinjenih naroda, poput rezolucije 194 o povratku izbjeglica i isplaćivanju odštete. Izrael bi ovu rezoluciju morao provesti kada okolnosti to dozvole. Naravno, izraelska vlada tvrdi da prilike za to još nisu dozrijele. Mišljenja sam da se Izrael, kao isključivo židovska država, nikada neće složiti s tom rezolucijom.

Tu je i Jevrejski nacionaalni fondd (JNF). Vlada je JNF-u prodala zemlju koju je okupirala ili konfiscirala 1948. godine. Većina te zemlje je danas u posjedu JNF-a. Prodajom palestinskih posjeda JNF-u, vlada na upite međunarodne zajednice može odgovoriti da je zemlja sada u vlasništvu fonda, koji sam sebe shvaća kao čuvara židovske zemlje. Tako se i po statutu JNF-a zemlja ne smije prodavati Arapima, pa makar oni bili i izraelski građani. JNF u cijelome svijetu prikuplja donacije za uređenje javnog prostora, u Izraelu. Vjerujem da mnogi donatori uopće ne znaju da se taj novac troši kako bi se dovršila okupacija i prenamijenila zemlja na kojoj su prije Palestinci imali svoja sela i polja. Takav primjer je i Kanada park, koji se čak nalazi izvan izraelskih granica na Zapadnoj obali. Izrael je taj komad zemlje, na kojemu su se nalazila tri sela, okupirao 1967. godine. Protjerali su sve stanovnike, buldožerima uništili sva tri sela. Na takvom mjestu onda su izgradili park. Nitko ljudima koji taj park koriste ne govori da su na mjestu uništenih sela, uništene kulture, uništenih života...

Politicki cionizam kao organizovan pokret javlja se u drugoj polovini 19. vijeka. Njegovim utemeljiteljem smatra se Teodor Hercl koji je u knjizi “Židovska država” (Der Judenstaat) dao konacni oblik toj ideji. Na sastanku tzv. “židovskih mudraca” (Hukamau Sihjon), koji je održan u švajcarskom gradu Bazelu 1897. godine, zakljuceno je da se u prvih pedeset godina (pocevši od te godine) moraju ostvariti sve pretpostavke formiranja jevrejske države. To se i ostvaruje: tacno pedeset godina kasnije, rezolucijom Ujedinjenih nacija 1947. godine, Jevreji dobijaju pravo da osnuju svoju državu na dijelu Palestine, dok bi na drugom dijelu iste zemlje Palestinci “mogli” osnovati državu za sebe. Naredne 1948. godine “država svih Jevreja”, kako je neki nazivaju, biva zvanicno proglašena i priznata.

Po mnogim anliticarima ideja Velikog Izraela i dalje ostaje dugorocni židovsko-cionisticki cilj, u prilog cemu ide i tvrdnja da se na njihovoj zastavi, koja se sastoji od šestokrake (dva trougla provucena jedan kroz drugi) koja se nalazi izmedu dvije linije koje su simbol dvije rijeke: Eufrat i Nil, ništa nije promijenilo, a karta Velikog Izraela i dalje se nalazi utisnuta u salama izraelskog parlamenta, kao i nekim sitnijim monetama njihovog novca.

Cionisticki planovi sa džamijom Al-Aksa i njenim haremom

Ono što je najosjetlivije u svemu tome jeste cinjenica da cionisti tvrde da se na mjestu današnjeg Mesdžidu-l-aksaa nekada nalazio tzv. Solomonov hram. A država Izrael je, kako tvrde, nezamisliva bez tog hrama!? Zato je potrebno pronaci bilo kakav dokaz da se hram tu nekada, doista, nalazio, kako bi se dobio “legalitet” za njegovu novu izgradnju, naravno nakon što se poruši Mesdžidu-l-aksa!! Zbog toga su ispod ove džamije prokopani mnogi tuneli i otvori, i to pod patronatom izraelske vlade. Cilj su, kako, kažu “arheološka istraživanja”?!
Da ne bi neko pomislio da se radi o pukom razglabanju i iznošenju jevrejskih fantazija, govore fotografije koje cionisti koriste u svojim propagandnim programima za pridobijanje medunarodne naklonosti i pripremu svjetskog mnijenja: na jednoj fotografijii (vidi dokumenat br. 3) imamo sliku današnjeg harema džamije Mesdžidu-l-aksa u Kudsu (Jerusalimu) koji je, kao što se vidi, opasan zidom i u cijoj sredini se nalazi Kubbetu-s-sahra, a u lijevom uglu naprijed je džamija Mesdžidu-l-aksa, u kojoj je Poslanik, s.a.v.s, obavio zajednicki namaz sa ranijim poslanicima prilikom Isra’a i Mi’radža. Upravo u tu džamiju je, u obuci, provalio, ekstremni Sharon u pratnji 3000 naoružanih izraelskih vojnih specijalaca, 28. septembra tekuce godine.

Situacija danas je ista. Svakodnevni upadi jevrejskih ekstremista.

Solomonov hram je ideja od koje ne odustaju.

On se nekada nalazio, ili se još nalazi – kako oni tvrde - ispod džamije Al-Aksa. Zato je potrebno srušiti džamiju i cijeli njen harem, te onda, na tom mjestu, podici hram kakav je predstavljen na maketi!?

međunarodni aktivisti pokušavaju privući pažnju svijetske javnosti na etničko čišćenje Kudsa- Jeruzalema, protjerivanje Palestinca, rušenje kuća, useljavanje Jevrejadoseljenika, na podmuklo kemikalijama prskanje zidina Al-Aksa džamije u namjeri da se sama obruši.

Povodom 15 maja i dana Nakbe, akktivisti udruženja „Solidarnost“ (www.solidarnost-bosnia.com) u suradnji sa Medžlisom isamske zajednice Bihać i ove godine namjeravaju podržati međunarodne snage i palestinski narod u borbi za slobodu i povratak Palestinaca u svoju domovinu.

U ponedeljak 14. maja , ispred Fethija džamije tim povodom održat će se mirno okupljanje građana uz prigodan program sa početkom u 19 sati 30 minuta.

Ovogodišnji moto obilježavanja dana Nakbe je podrška palestinskim zatvorenicima od kojih 1500 njih štrajkuje danima glađu u znak protesta zbog kršenja osnovnih prava, administrativnog pritvora po kom Palestinac nikad ne mora biti izveden prd sud.

Pokažite solidarnost sa palestinskim narodom.

dobro došli.

(S.B)

Dodaj ovaj članak u svoju omiljenu online zajednicu